JNA- TREĆI DIO

Najnježniji , ali ujedno i najjači ,stisak koji je sam doživio bio je majčin. Kroz suzne oči me je gledala od stopala do vrha glave.

„Drago moj.   Meni se čini da si malo deblji nego onda kada smo ti bili na zakletvi u Ljubljani“- reče mi majka koja me je još gladila po oštroj kosi.                                                                                                     

Nakon jela otišao sam u svoju staru sobu odmoriti od puta koji je trajao skoro 20 sati.

Razmišljao sam što da sada radi,dali da ode u grad? Svi su mi prijatelji bili na odsluženju JNA.

Otac mi je dao ključ od auta,strašne WW Bube, i ja sam u civilnoj odjeći otišao u Šibenik. Kada sam šetao gradskim trgom  Poljana Maršala Tita zamijetio sam štand na kojem se prodaju razni Hrvatski rekviziti. Kupio sam upaljač na kojem je sa jedne strane bilo logo HDZ , a sa druge strane Hrvatski grb (šahovnica) sa početnim bijelim poljem. Drugi predmet je bio privjesak za ključeve gdje se prikazuje Bana Josipa Jelačića na konju sa izvučenom sabljom, gdje je na vrhu sablje se nalazi grb Hrvatske(šahovnica). Brzo sam to kupio i stavio u džep nadajući se da me nitko nije skužio da sam vojnik JNA jer bih imao velikih problema. Svaku večer na televiziji Beograd su govorili da se u Hrvatskoj bude Ustaše koji hoće klati Srbe. Skoro svako malo su oficiri govorili da vojnici ne smiju imati nacionalističke ispade,predmete,ponašanje jer se zbog toga može ići na vojni sud. No, ja sam   odlučio te kupljene predmete ponijeti sa sobom nazad u JNA.

Došao je dan rastanka, plakanja i ja sam ponovo nakon 14 dana na sebe obukao zelenu uniformu, ponovo sam stavio kapu Titovku i krenuo nazad u Rašku. Raška je malo mjesto od oko 10-ak tisuća stanovnika. Ima dvije poprečne ulice, nešto trgovina i to je to. Malo veće selo.

Kada sam se nakon napornog puta pojavio ispred kapije kasarne u Raškoj,osjećao sam neopisivu tugu i strah. U desnoj ruci sam držao vojnu knjižicu,u lijevoj ruci  cigaretu koju sam nešto prije upalio sa onim kupljenim nacionalističkim upaljačem. Još treba izdržati malo više od 3 mjeseca i moja avantura će biti gotova. No, da li će baš završiti za tri mjeseca ili će me netko izdati zbog nacionalističkog upaljača ?

JNA - DRUGI DIO

Prošavši Sunju vlak je skrenuo prema Bihaću. Do ovog mjesta kroz različita mjesta su vijorile različite zastave. Nekada Hrvatske,a ponekad i različite srpske zastave ili Jugoslavenske. Čudio sam se  tim različitim verzijama različitih zastava. Došavši u Bihać sve zastave su odjednom postale iste. Sve su bile Jugoslavenske. Kao da se vratio nazad u kasarnu u Rašku. Znao sam da me tek čeka najgori dio puta. Put preko Knina i njegovih zaselaka.

Došavši na željezničku stanicu u Knin nisam skupio hrabrosti da izađem. Po željezničkoj stanici na krovu su se nalazile zastave Jugoslavije i Hrvatske sa petokrakama. Po zidovima i prozorima željezničke stanice su se nalazili plakat SDS na kojima su se nalalzila 4C kao i slika Šibenskog psihijatra Jovana Raškovića. Tako izraženo Srpstvo nije bilo niti u Srbiji. Po kućama su se vidjele srpske trobojnice sa 4C koje su se vijorile na buri koja je dizala plastične vrećice u zrak. U vagon je bura ulazila kroz male rupice te se je čuo piskutavi zvuk koji je mijenjao jačinu i ton. Sa zebnjom sam to sve gledao i u sebi se molio da što prije krene. Osjećao sam neku nelagodu oko srca. Gore  sam se osjećao u svojoj Hrvatskoj nego u dalekoj Srbiji. Bio sam samo oko 50 km od svog doma. Razmišljanje i strah prekine reski zvižduk konduktera nakon čega vlak krene naglo i ja sam sa čelom udario u staklo prozora.

„PERKOVIĆĆĆĆĆĆ“- tako je vikao plavokosi srednjovječni kondukter .Brzo uzmem svoju torbu i krenem na izlaz vagona. Htio sam zapamtiti taj događaj te sam sa lijevom nogom lagano se spustio na šljunak. Ispod mojih nogu šljunak se pomicao i šuškao, a ja sam  gledao svoje cipele i gledao  oko sebe. Tada sam je vidio. Vidio sam oca i brata koji su sa lijeve strane prilazili iz smjera željezničke stanice jer je vlak stao malo prije ulaza u željezničku stanicu .  „A moj sine Drago“ – reče mi otac i jako me zagrli oko vrata i brzo me dva puta poljubi toliko brzo da se  nisam uspio ni snaći. Došao sam na Hrvatsko tlo. Tu se ljubi dva puta !!!

JNA- PRVI DIO

JNA PRVI DIO "Za pet minuta voz staje u Vinkovcima"- govorio je glasno postariji kondukter prolazeći hodnikom trećeg vagona. U drugom kupeu sjedio je mršavi vojnik JNA. Sva odjeća na njemu je visjela, košulja je bila dobra po dužini ali je bila preširoka oko vrata. Zimska svečana jakna je bila zakopčana sa vojničkim opasačom kojeg je dva puta zamotao oko sebe. Struk tog vojnika je bio kao u manekenke . Lice je bilo mladoliko, bez  dlačica. Taj vojnik je više sličio na dijete nego na muškarca. Svoj mladoliki izgled je u sebi sadržavao i strah i neizvjesnost kako će mi dalje izgledati dani. Odjednom na tom suhom licu nazre se smiješak. Prolazeći kroz neko selo na jednom stupu sam zamijetio zastavu trobojnicu. Crven, bijel ,plavi se vijorio. U sredinu bijelog polja nije se nalazila crvena zvijezda već Hrvatska šahovnica. To je prvi put u svom život da sam u živo vidio tu Hrvatsku zastavu. Znao  sam  da je to Hrvatsko mjesto. U mislima sam se vratio 3 godine unatrag i sjetio se svoje Jeans jakne na kojoj je na lijevom rukavu bila mala zašivena zastava Nizozemske te je na bijelom polju pisalo Holland. To je najbliže što je odgovaralo onom što sam htio imati. Htio sam imati zastavu bez crvene zvijezde. Sada  tu crvenu zvijezdu imam na kapi titovki koju držim pored sebe na praznom sjedištu sa lijeve strane. Uzbuđen stavio sam svoju glavu što bliže hladnom prozoru koji se zamaglio i sakrio mi pogled na zastavu. Brzo sam desnim dlanom prošao po staklu, obrisao ga i gledao  tu zastavu dok god sam mogao. Pitao sam  se u sebi da li ću još vidjeti takvih zastava. Duboko sam udahnuo i izdahnuo. Sjetio se ljeta 1989. godine kada je 14. lipnja sa autobusnog kolodvora krenuo na odsluženje JNA. Pjevala se pjesma „Marjane,Marjane“ i ja sam se je bojao da ne dođe milicija i isprebija nas, nije mi bilo svejedno. Odlazio sam u ono vrijeme kada je Jugoslavija bila još jednopartijska, kada su bile ograničene skoro svako drugačije razmišljanje osim onog kojeg odredu komunisti. Odlazio sam u ono vrijeme kada su bile zabranjene Hrvatske zastave s šahovnicom i za to se odlazilo u zatvor za 5 pa i više godina. Odlazio sam u vrijeme kada je u Krivičnom zakon SFRJ bio članak „PROTUPRIRODNI BLUD“ i gdje su takvi proglašavani bolesnim i odlazili na psihijatrijska liječenja. Bilo je to vrijeme kada su se svi bojali odlaska na odsluženje JNA u Kosovo jer je su tamo svako malo bili nemiri i vojnici su tamo ginuli. Bilo je to vrijeme kada su ljudi „kafu“ mogli kupiti samo izvan SFRJ, bilo je to vrijeme kada su ljudi išli masovno u Trst gdje su se kupovali razni odjevni predmeti kao i hrana. Bilo je to vrijeme kada Jugoslavenski dinar nije vrijedio ništa pa su Zapadni Nijemci dolazili na Jadran i ljetovali 14 dana za 200 DM. Bilo je to neko drugo vrijeme. „Vinkovci, 10 minuta voz staje u Vinkovcima“, ponovo glasno kondukter viče prolazeći hodnicima vagona.  Već me je počeo savladavati umor, jer davno je bilo 7 sati kada sam krenuo iz kasarne u Raškoj, gradu na jugu Srbije. Sada , nakon 14 sati putovanja od juga Srbije prema Beogradu, pa 3 sata čekanja u Beogradu „voza“ koji ide za Split, osjećao sam da me boli svaka koščica i mišić na tijelu. Vlak je non stop poskakivao kao da su kamenja na tračnicama. no, ipak sam bio veseo. Prošlo je 8 mjeseci i četiri dana  od kada sam krenuo od kuće na odsluženje JNA. toliko vremena nikada nisam izbivao od svoje obitelji.

UVOD : Prošlo je više od 25 godina od promjene koja je odredila moju sudbinu. Vrijeme je da to da se to ne zaboravi. Nisam počeo sa pričom od djetinjstva nego od vremena koje je sve promijenilo.