JNA
PRVI DIO
"Za pet minuta voz staje u Vinkovcima"- govorio je glasno postariji kondukter prolazeći hodnikom trećeg vagona. U drugom kupeu sjedio je mršavi vojnik JNA. Sva odjeća na njemu je visjela, košulja je bila dobra po dužini ali je bila preširoka oko vrata. Zimska svečana jakna je bila zakopčana sa vojničkim opasačom kojeg je dva puta zamotao oko sebe. Struk tog vojnika je bio kao u manekenke . Lice je bilo mladoliko, bez dlačica. Taj vojnik je više sličio na dijete nego na muškarca. Svoj mladoliki izgled je u sebi sadržavao i strah i neizvjesnost kako će mi dalje izgledati dani. Odjednom na tom suhom licu nazre se smiješak. Prolazeći kroz neko selo na jednom stupu sam zamijetio zastavu trobojnicu. Crven, bijel ,plavi se vijorio. U sredinu bijelog polja nije se nalazila crvena zvijezda već Hrvatska šahovnica. To je prvi put u svom život da sam u živo vidio tu Hrvatsku zastavu. Znao sam da je to Hrvatsko mjesto.
U mislima sam se vratio 3 godine unatrag i sjetio se svoje Jeans jakne na kojoj je na lijevom rukavu bila mala zašivena zastava Nizozemske te je na bijelom polju pisalo Holland. To je najbliže što je odgovaralo onom što sam htio imati. Htio sam imati zastavu bez crvene zvijezde. Sada tu crvenu zvijezdu imam na kapi titovki koju držim pored sebe na praznom sjedištu sa lijeve strane. Uzbuđen stavio sam svoju glavu što bliže hladnom prozoru koji se zamaglio i sakrio mi pogled na zastavu. Brzo sam desnim dlanom prošao po staklu, obrisao ga i gledao tu zastavu dok god sam mogao. Pitao sam se u sebi da li ću još vidjeti takvih zastava. Duboko sam udahnuo i izdahnuo. Sjetio se ljeta 1989. godine kada je 14. lipnja sa autobusnog kolodvora krenuo na odsluženje JNA. Pjevala se pjesma „Marjane,Marjane“ i ja sam se je bojao da ne dođe milicija i isprebija nas, nije mi bilo svejedno. Odlazio sam u ono vrijeme kada je Jugoslavija bila još jednopartijska, kada su bile ograničene skoro svako drugačije razmišljanje osim onog kojeg odredu komunisti. Odlazio sam u ono vrijeme kada su bile zabranjene Hrvatske zastave s šahovnicom i za to se odlazilo u zatvor za 5 pa i više godina. Odlazio sam u vrijeme kada je u Krivičnom zakon SFRJ bio članak „PROTUPRIRODNI BLUD“ i gdje su takvi proglašavani bolesnim i odlazili na psihijatrijska liječenja. Bilo je to vrijeme kada su se svi bojali odlaska na odsluženje JNA u Kosovo jer je su tamo svako malo bili nemiri i vojnici su tamo ginuli. Bilo je to vrijeme kada su ljudi „kafu“ mogli kupiti samo izvan SFRJ, bilo je to vrijeme kada su ljudi išli masovno u Trst gdje su se kupovali razni odjevni predmeti kao i hrana. Bilo je to vrijeme kada Jugoslavenski dinar nije vrijedio ništa pa su Zapadni Nijemci dolazili na Jadran i ljetovali 14 dana za 200 DM.
Bilo je to neko drugo vrijeme.
„Vinkovci, 10 minuta voz staje u Vinkovcima“, ponovo glasno kondukter viče prolazeći hodnicima vagona. Već me je počeo savladavati umor, jer davno je bilo 7 sati kada sam krenuo iz kasarne u Raškoj, gradu na jugu Srbije. Sada , nakon 14 sati putovanja od juga Srbije prema Beogradu, pa 3 sata čekanja u Beogradu „voza“ koji ide za Split, osjećao sam da me boli svaka koščica i mišić na tijelu. Vlak je non stop poskakivao kao da su kamenja na tračnicama. no, ipak sam bio veseo. Prošlo je 8 mjeseci i četiri dana od kada sam krenuo od kuće na odsluženje JNA. toliko vremena nikada nisam izbivao od svoje obitelji.
