GALEBARENJE (II)

"Yes, yes, sat down" govorio sam crnokosoj ljepotici pokazujući sjedalo iza mene. Iako je bio mrak vidio sam da su se dvije strankinje smiješkale i nešto su govorile na meni (začudo) nepoznatome jeziku. Tada je nastao problem Kada je ova crnokosa htjela sjesti i zakoračiti haljina joj se podizala. Smijajući se na sav glas , zakoračila je i sjela iza mene, haljina joj se podigla i tamo se pokazale malene crne gaćice. Druga , smeđa djevojka je sjela iza Bore i mi smo krenuli put turističkog hotela , ja sa svjetlom , on bez svjetla. Vozim ja djevojku iza sebe koja se ne prestaje smijati cijelim putem, mislim se zašto su sjele na ove stare motore?

Sjele su radi zabave. Zanimao ih je što je to što vozimo? Kada smo stigli do ulaza u turističko naseljehtio sam ostati sa Marry, a moj prijatelj Bore je gledao da otiđe do disca.

GALEBARENJE

Slušao sam priče, pričice i bajke o našim galebovima, lovcima na turistkinje. Sa nepunih dvadeset godina mogao sam i ja krenuti u te vode. Nisam bio ni blizu uspješan,a nisam se niti trudio.Nekako sam volio više se družiti sa domaćim djevojkama jer nisam znao osnovni jezik (nakon govora sa rukama i nogama) Engleski jezik. Nije bitno što od prijevoznih sredstava sam imao jedino stari odsluženi Tomos 4 APN. No, strankinja je bilo toliko da se to jednostavno moralo dogoditi, moj sraz sa stranom kulturom, sa nesputanom slobodom. Jedno poslijepodne odlučili smo Bore i ja otići u disco klub u  obližnje hotelsko naselje . Bez obzira što je noć zamijenila dan zrak je bio vruć i sparan. Krenuli smo Bore i ja u  disco , svatko na svome Tomosu, ali imali smo problem.  Borin Tomos je bio neispravan, nije mu radilo prednje svjetlo. Dogovor je bio da ja idem prvi,a Bore da me prati taj put od  nekih 3 km. Krenuli smo mi nekim stranputicama, neoznačenim i nepostojećim cestama, te tek blizu cilja smo izašli na cestu koja vodi u hotelsko naselje sa discom. Bojali smo se da nas stroga milicija gdje ne zaustavi, kazni i upropasti nam izlazak. I tako oko 500-ak metara prije cilja na jednom ne osvijetljenom raskrižju  sa desne strane sam zamijetio dvije djevojke od koji je jedna stala na cestu sa ispruženom desnom rukom i palce,a druga  je bila iza nje i  sjedila  je na velikom kamenu. Nagonski, refleksno sam stisnuo kočnice i stao oko 20-ak koraka od njih. Bore je prošao kraj mene bez zaustavljanja i nastavio voziti bez svjetla u mraku. Samo sam mu vidio zadnje pozicionirao svjetlo koje se sve više udaljavao od mene. Dalje sjedeći na mopedu sam viknu " Ajte dolazite ". Dodje djevojka do mene koja je stopirala. Onako u mraku vidio sam da ima savršeno tijelo preko kojeg se nalazila crni komplet, haljina. Bio je to komplet haljina koja je završavala naremenicama. Ta, crnokosa djevojka sa osmjehom na licu  dođe do mene i reče , na moje veliko iznenađenje :"Do you speak english?" Ajme meni jadan li sam, pomislih. U školi sam učio francuski jezik, a od engeskog jezika sam znao neke fraze koje sam čuo na filmovima ili pjesmama. Brzo sam se snašao i rekao na engleskom jezike"Yes.little". Dok je ta djevojka na savršenom engleskom jeziku nastavila nešto pričati , Bore se je vratio sa svojim Tomos, stao pored mene,a isto je došla i druga djevojka. Od svega što je govorila djevojka ja sam razumio ime hotela "Night" i da tamo spavaju.

APLHA I OMEGA

Ni slutiti nisam mogao da je to događaj koji je toliko značajan. Smatrao sam da su to neke bene i da će brzo otići doma, za koji dan će se sve brzo zaboraviti. Bio sam u krivu. Grdno sam se prevario. Nisam ni slutio da su to tek pijuni velike igre koja se igra iz drugih centara moći. Toga 17. kolovoza 1990 .godine u nečijim glavama su krenule fantazije o ugroženosti, bio je to početak- ALPHA-. Živjeli su u Hrvatskoj , a htjeli su da je to Srbija. Iako sada neki pričaju da su branili Jugoslaviju sa barikadama, istina je drugačija. Nisu tada imala slogan "Ovo je Jugoslavija" već su sa tri prsta uzvikivali "Ovo je Srbija". Tu svoju ludost platiti će visokom cijenom pet godina poslije,bio je to kraj - OMEGA-. Nakon nekoliko dan počeli su turisti da masovno bježe. No, najkraći put bio je blokiran. Nakon 20-ak dana tužno sam gledao kako to ljeto prolazi. Gledao sam i  po prvi put osjećao u sebi da se spremaju neki teški dani. Najviše sam se bojao poziva u rezervu JNA. Po pravilu nakon odsluženja redovnog roka za najviše godinu dana bi me morali pozvati u rezervni sastav. Bojao sam se da me dignu u rezervu i da budem u uniformi na pogrešnoj strani. Kako da se iz toga izvučem? Dva su mjeseca prošla od mog izlaska iz JNA,a već me čekaju teške i sudbonosne odluke. Sreća, što nisam sam u tomu razmišljanju.Imam najboljeg prijatelja Boru, koji je u istoj dilemi, samo što on iz JNA izlazi 15.09.1990. godine. 

Nakon nekoliko dana razgovora dogovor je pao.Kada Bore odsluži JNA prijaviti ćemo se za Hrvatske redarstvenike. Nevjerojatan obrat se dogodio u meni. Neki naši prijatelji su se prijavili u Prve Hrvatske redarstvenike i njihove priče su bile lijepe. Žive u velikom gradu Zagrebu, imaju odličnu plaću, djevojaka kao u priči. Pa, zašto i ja ne bih to pokušao ? Nemam što izgubiti. Usput ću biti na pravoj strani.

POSLJEDNO BEZBRIŽNO LJETO (II)

Završetkom odsluženja JNA mislio sam  da više nikada neću obući uniformu jer mi se nakon godinu dana u njoj zgadila   sivo-zelena maslinasta boja. Većina moje školske generacije je bila do rujna u vojsci tako da nisam baš imao puno društva za zabavu,ali  ipak je bilo ljeto pa je sve ljepše izgledalo. Gledao sam utakmice svjetskog nogometnog prvenstva u Italiji na staroj crno-bijeloj televiziji Ei Niš. Nije prošlo mnogo vremena i počeo sam raditi u Brodomerkuru. Plaća je bila odlična, a rad nije bio težak. Najtužniji događaj je bila pogibija rođaka Ante , bratovog najboljeg prijatelja, u prometnoj nesreći.                                                                                                                                                                     

                      Izlazili smo u kafiće, u diskoteke, šetali u noćnim izlascima. Uživali smo svi, ne sluteći da se bliži kraj našem bezbrižnom ljetu. Otac i ja sjeli smo u auto i krenuli na selo. Sjeo sam za upravljač, staroj bubi. Nije imala nešto snage, nije bila brza, ali je služila i bila pouzdana. Bila je pouzdani Njemački automobil. Volan je bio dosta veći, nalik volanu u FAP-a.  Tada sam je ugledao. Krajičkom oka sam je vidio kako pomaže ocu u pilanju drva kod kuće. Imala je prodorne plave oči. njezin pogled je trajao par sekundi. Naježio sam se od njenog pogleda. Taj pogled koji je trajao par sekundi, pratio me je kroz cijeli život.

POSLJEDNO BEZBRIŽNO LJETO (I)

"Drago, Drago!!! Iz sveg glasa vikao je Rašo preko piste mašući  mi rukama. Okrenuo sam se, a vojnik Rašo, musliman iz Cazina, mi počne govoriti,a da nije ni stigao do mene,"Franjo je pobijedio", misleći na Franju Tuđmana i HDZ u Hrvatskoj. Sav preplašen mu rečem kada se približio"Jesi li ti normalan, hoćeš li da u Niš završimo."  No, tada mi Rašo reče ponosito uzdižući bradu :" Eeejj, ne moj se bolan bojat, moj Babo je bio u handžar diviziji". Taj Rašo je bio dobra osoba, uvijek je hvalio Abdića, Franju i nije krio da je njegov Babo bio u SS jedinici Handžar diviziji. Bio mi je drag Rašo sa svoja dva metra visine i oko 70 kg težine. Bio mi je sličan sam još veći nego ja. Imao sam krug ljudi s kojima sam se družio;Amir iz Sanskog Mosta, Rašo iz Cazina, Safet iz Bihača,Zagi , Splićo i to je bilo sve. Druge nisam doživljavao kao prijatelje . Nisam mogao svima vjerovati.

Dok mi je Rašo tko zna po koji put pričao za Abdića koliko je dobar ja sam se sjetio koje sam prošao ispitivanje kod bezbednjaka. Dva puta su me ispitivali. Htjeli su saznati zbog čega sam tražio odlazak doma za izbore? Da li ću glasati za ustašu Tuđmana , HDZ ? Da možda ne želim šahovnicu...? Eh , da znaju kako su bili blizu , da su samo pogledali moj džep, a u njemu upaljač sa povijesnim hrvatskim grbom.
Kao i mnoge generacije vojnika prije mene, i ja sam darovao krv i tako dobio  dva dana nagradnog mogućnost da odem dva dana ranije kući.

     12.06.1990. godine je svanulo. Nakon doručka "dječjih radosti" (marmelada,maslac i fete kruha) skupio sam sve svoje stvari, pozdravio se  s vojnicima i krenuo na posljednje putovanje iz Raške.
Putovanje je to od dvadeset sati. U vlaku sam naišao na jednog Splićanina, jednog Sinjanina i jednog Vodičanina. Prepričavali smo zgode i nezgode sa upravo završenog odsluženja JNA. Dolaskom u Beograd saznali smo da trebamo sačekati oko 4 sata do polaska MARJAN EXPRESA za Split. Odlučili smo prošetati Beogradom. Popili smo piće u Knez Mihajlovoj. Cijelo vrijeme sam bio na oprezu da upaljač sa logom HDZ greškom ne izvučem i stavim na stol ili zapalim sa njim cigaretu. Bio me je strah od moguće reakcije ljudi. Cijelo vrijeme je na TV Beograd bila neka antihrvatska histerija.
Kada je napokon krenuo vlak iz Beograda prema Hrvatskoj, u njemu se već skupio popriličan broj osoba koje su se vraćale kući nakon odsluženja JNA. Kada sam vidio da smo došli u Vinkovce ponosno sam izvadio upaljač iz džepa i pokazao putnicima oko sebe govoreći "vidi koliko sam hrabar bio, cijelu Srbiju sam prošao sa upaljačem HDZ. " OOOOO -čuo se uzdah dok ga je Splićo uzimao u ruke ,prevrćući ga u rukama, gledajući iz svih kutova.
"Nije to ništa, gledajte ovo"- reče Vodičanin dok je otkopčavao  džins jaknu,a odjednom se na bijeloj majci ukaže na njegovim prsima veliki hrvatski grb.
"AAAAAAAA" svi smo uzdahnuli i smijali se hrabroj"budali".

JNA- TREĆI DIO

Najnježniji , ali ujedno i najjači ,stisak koji je sam doživio bio je majčin. Kroz suzne oči me je gledala od stopala do vrha glave.

„Drago moj.   Meni se čini da si malo deblji nego onda kada smo ti bili na zakletvi u Ljubljani“- reče mi majka koja me je još gladila po oštroj kosi.                                                                                                     

Nakon jela otišao sam u svoju staru sobu odmoriti od puta koji je trajao skoro 20 sati.

Razmišljao sam što da sada radi,dali da ode u grad? Svi su mi prijatelji bili na odsluženju JNA.

Otac mi je dao ključ od auta,strašne WW Bube, i ja sam u civilnoj odjeći otišao u Šibenik. Kada sam šetao gradskim trgom  Poljana Maršala Tita zamijetio sam štand na kojem se prodaju razni Hrvatski rekviziti. Kupio sam upaljač na kojem je sa jedne strane bilo logo HDZ , a sa druge strane Hrvatski grb (šahovnica) sa početnim bijelim poljem. Drugi predmet je bio privjesak za ključeve gdje se prikazuje Bana Josipa Jelačića na konju sa izvučenom sabljom, gdje je na vrhu sablje se nalazi grb Hrvatske(šahovnica). Brzo sam to kupio i stavio u džep nadajući se da me nitko nije skužio da sam vojnik JNA jer bih imao velikih problema. Svaku večer na televiziji Beograd su govorili da se u Hrvatskoj bude Ustaše koji hoće klati Srbe. Skoro svako malo su oficiri govorili da vojnici ne smiju imati nacionalističke ispade,predmete,ponašanje jer se zbog toga može ići na vojni sud. No, ja sam   odlučio te kupljene predmete ponijeti sa sobom nazad u JNA.

Došao je dan rastanka, plakanja i ja sam ponovo nakon 14 dana na sebe obukao zelenu uniformu, ponovo sam stavio kapu Titovku i krenuo nazad u Rašku. Raška je malo mjesto od oko 10-ak tisuća stanovnika. Ima dvije poprečne ulice, nešto trgovina i to je to. Malo veće selo.

Kada sam se nakon napornog puta pojavio ispred kapije kasarne u Raškoj,osjećao sam neopisivu tugu i strah. U desnoj ruci sam držao vojnu knjižicu,u lijevoj ruci  cigaretu koju sam nešto prije upalio sa onim kupljenim nacionalističkim upaljačem. Još treba izdržati malo više od 3 mjeseca i moja avantura će biti gotova. No, da li će baš završiti za tri mjeseca ili će me netko izdati zbog nacionalističkog upaljača ?

JNA - DRUGI DIO

Prošavši Sunju vlak je skrenuo prema Bihaću. Do ovog mjesta kroz različita mjesta su vijorile različite zastave. Nekada Hrvatske,a ponekad i različite srpske zastave ili Jugoslavenske. Čudio sam se  tim različitim verzijama različitih zastava. Došavši u Bihać sve zastave su odjednom postale iste. Sve su bile Jugoslavenske. Kao da se vratio nazad u kasarnu u Rašku. Znao sam da me tek čeka najgori dio puta. Put preko Knina i njegovih zaselaka.

Došavši na željezničku stanicu u Knin nisam skupio hrabrosti da izađem. Po željezničkoj stanici na krovu su se nalazile zastave Jugoslavije i Hrvatske sa petokrakama. Po zidovima i prozorima željezničke stanice su se nalazili plakat SDS na kojima su se nalalzila 4C kao i slika Šibenskog psihijatra Jovana Raškovića. Tako izraženo Srpstvo nije bilo niti u Srbiji. Po kućama su se vidjele srpske trobojnice sa 4C koje su se vijorile na buri koja je dizala plastične vrećice u zrak. U vagon je bura ulazila kroz male rupice te se je čuo piskutavi zvuk koji je mijenjao jačinu i ton. Sa zebnjom sam to sve gledao i u sebi se molio da što prije krene. Osjećao sam neku nelagodu oko srca. Gore  sam se osjećao u svojoj Hrvatskoj nego u dalekoj Srbiji. Bio sam samo oko 50 km od svog doma. Razmišljanje i strah prekine reski zvižduk konduktera nakon čega vlak krene naglo i ja sam sa čelom udario u staklo prozora.

„PERKOVIĆĆĆĆĆĆ“- tako je vikao plavokosi srednjovječni kondukter .Brzo uzmem svoju torbu i krenem na izlaz vagona. Htio sam zapamtiti taj događaj te sam sa lijevom nogom lagano se spustio na šljunak. Ispod mojih nogu šljunak se pomicao i šuškao, a ja sam  gledao svoje cipele i gledao  oko sebe. Tada sam je vidio. Vidio sam oca i brata koji su sa lijeve strane prilazili iz smjera željezničke stanice jer je vlak stao malo prije ulaza u željezničku stanicu .  „A moj sine Drago“ – reče mi otac i jako me zagrli oko vrata i brzo me dva puta poljubi toliko brzo da se  nisam uspio ni snaći. Došao sam na Hrvatsko tlo. Tu se ljubi dva puta !!!

JNA- PRVI DIO

JNA PRVI DIO "Za pet minuta voz staje u Vinkovcima"- govorio je glasno postariji kondukter prolazeći hodnikom trećeg vagona. U drugom kupeu sjedio je mršavi vojnik JNA. Sva odjeća na njemu je visjela, košulja je bila dobra po dužini ali je bila preširoka oko vrata. Zimska svečana jakna je bila zakopčana sa vojničkim opasačom kojeg je dva puta zamotao oko sebe. Struk tog vojnika je bio kao u manekenke . Lice je bilo mladoliko, bez  dlačica. Taj vojnik je više sličio na dijete nego na muškarca. Svoj mladoliki izgled je u sebi sadržavao i strah i neizvjesnost kako će mi dalje izgledati dani. Odjednom na tom suhom licu nazre se smiješak. Prolazeći kroz neko selo na jednom stupu sam zamijetio zastavu trobojnicu. Crven, bijel ,plavi se vijorio. U sredinu bijelog polja nije se nalazila crvena zvijezda već Hrvatska šahovnica. To je prvi put u svom život da sam u živo vidio tu Hrvatsku zastavu. Znao  sam  da je to Hrvatsko mjesto. U mislima sam se vratio 3 godine unatrag i sjetio se svoje Jeans jakne na kojoj je na lijevom rukavu bila mala zašivena zastava Nizozemske te je na bijelom polju pisalo Holland. To je najbliže što je odgovaralo onom što sam htio imati. Htio sam imati zastavu bez crvene zvijezde. Sada  tu crvenu zvijezdu imam na kapi titovki koju držim pored sebe na praznom sjedištu sa lijeve strane. Uzbuđen stavio sam svoju glavu što bliže hladnom prozoru koji se zamaglio i sakrio mi pogled na zastavu. Brzo sam desnim dlanom prošao po staklu, obrisao ga i gledao  tu zastavu dok god sam mogao. Pitao sam  se u sebi da li ću još vidjeti takvih zastava. Duboko sam udahnuo i izdahnuo. Sjetio se ljeta 1989. godine kada je 14. lipnja sa autobusnog kolodvora krenuo na odsluženje JNA. Pjevala se pjesma „Marjane,Marjane“ i ja sam se je bojao da ne dođe milicija i isprebija nas, nije mi bilo svejedno. Odlazio sam u ono vrijeme kada je Jugoslavija bila još jednopartijska, kada su bile ograničene skoro svako drugačije razmišljanje osim onog kojeg odredu komunisti. Odlazio sam u ono vrijeme kada su bile zabranjene Hrvatske zastave s šahovnicom i za to se odlazilo u zatvor za 5 pa i više godina. Odlazio sam u vrijeme kada je u Krivičnom zakon SFRJ bio članak „PROTUPRIRODNI BLUD“ i gdje su takvi proglašavani bolesnim i odlazili na psihijatrijska liječenja. Bilo je to vrijeme kada su se svi bojali odlaska na odsluženje JNA u Kosovo jer je su tamo svako malo bili nemiri i vojnici su tamo ginuli. Bilo je to vrijeme kada su ljudi „kafu“ mogli kupiti samo izvan SFRJ, bilo je to vrijeme kada su ljudi išli masovno u Trst gdje su se kupovali razni odjevni predmeti kao i hrana. Bilo je to vrijeme kada Jugoslavenski dinar nije vrijedio ništa pa su Zapadni Nijemci dolazili na Jadran i ljetovali 14 dana za 200 DM. Bilo je to neko drugo vrijeme. „Vinkovci, 10 minuta voz staje u Vinkovcima“, ponovo glasno kondukter viče prolazeći hodnicima vagona.  Već me je počeo savladavati umor, jer davno je bilo 7 sati kada sam krenuo iz kasarne u Raškoj, gradu na jugu Srbije. Sada , nakon 14 sati putovanja od juga Srbije prema Beogradu, pa 3 sata čekanja u Beogradu „voza“ koji ide za Split, osjećao sam da me boli svaka koščica i mišić na tijelu. Vlak je non stop poskakivao kao da su kamenja na tračnicama. no, ipak sam bio veseo. Prošlo je 8 mjeseci i četiri dana  od kada sam krenuo od kuće na odsluženje JNA. toliko vremena nikada nisam izbivao od svoje obitelji.

UVOD : Prošlo je više od 25 godina od promjene koja je odredila moju sudbinu. Vrijeme je da to da se to ne zaboravi. Nisam počeo sa pričom od djetinjstva nego od vremena koje je sve promijenilo.