Završetkom odsluženja JNA mislio
sam da više nikada neću obući uniformu
jer mi se nakon godinu dana u njoj zgadila
sivo-zelena maslinasta boja. Većina moje školske generacije je bila do
rujna u vojsci tako da nisam baš imao puno društva za zabavu,ali ipak je bilo ljeto pa je sve ljepše izgledalo.
Gledao sam utakmice svjetskog nogometnog prvenstva u Italiji na staroj
crno-bijeloj televiziji Ei Niš. Nije prošlo mnogo vremena i počeo sam raditi u
Brodomerkuru. Plaća je bila odlična, a rad nije bio težak. Najtužniji događaj
je bila pogibija rođaka Ante , bratovog najboljeg prijatelja, u prometnoj nesreći.
Izlazili smo u kafiće, u diskoteke, šetali u noćnim izlascima. Uživali smo svi, ne sluteći da se bliži kraj našem bezbrižnom ljetu. Otac i ja sjeli smo u auto i krenuli na selo. Sjeo sam za upravljač, staroj bubi. Nije imala nešto snage, nije bila brza, ali je služila i bila pouzdana. Bila je pouzdani Njemački automobil. Volan je bio dosta veći, nalik volanu u FAP-a. Tada sam je ugledao. Krajičkom oka sam je vidio kako pomaže ocu u pilanju drva kod kuće. Imala je prodorne plave oči. njezin pogled je trajao par sekundi. Naježio sam se od njenog pogleda. Taj pogled koji je trajao par sekundi, pratio me je kroz cijeli život.
Nema komentara:
Objavi komentar