GALEBARENJE (II)

"Yes, yes, sat down" govorio sam crnokosoj ljepotici pokazujući sjedalo iza mene. Iako je bio mrak vidio sam da su se dvije strankinje smiješkale i nešto su govorile na meni (začudo) nepoznatome jeziku. Tada je nastao problem Kada je ova crnokosa htjela sjesti i zakoračiti haljina joj se podizala. Smijajući se na sav glas , zakoračila je i sjela iza mene, haljina joj se podigla i tamo se pokazale malene crne gaćice. Druga , smeđa djevojka je sjela iza Bore i mi smo krenuli put turističkog hotela , ja sa svjetlom , on bez svjetla. Vozim ja djevojku iza sebe koja se ne prestaje smijati cijelim putem, mislim se zašto su sjele na ove stare motore?

Sjele su radi zabave. Zanimao ih je što je to što vozimo? Kada smo stigli do ulaza u turističko naseljehtio sam ostati sa Marry, a moj prijatelj Bore je gledao da otiđe do disca.

GALEBARENJE

Slušao sam priče, pričice i bajke o našim galebovima, lovcima na turistkinje. Sa nepunih dvadeset godina mogao sam i ja krenuti u te vode. Nisam bio ni blizu uspješan,a nisam se niti trudio.Nekako sam volio više se družiti sa domaćim djevojkama jer nisam znao osnovni jezik (nakon govora sa rukama i nogama) Engleski jezik. Nije bitno što od prijevoznih sredstava sam imao jedino stari odsluženi Tomos 4 APN. No, strankinja je bilo toliko da se to jednostavno moralo dogoditi, moj sraz sa stranom kulturom, sa nesputanom slobodom. Jedno poslijepodne odlučili smo Bore i ja otići u disco klub u  obližnje hotelsko naselje . Bez obzira što je noć zamijenila dan zrak je bio vruć i sparan. Krenuli smo Bore i ja u  disco , svatko na svome Tomosu, ali imali smo problem.  Borin Tomos je bio neispravan, nije mu radilo prednje svjetlo. Dogovor je bio da ja idem prvi,a Bore da me prati taj put od  nekih 3 km. Krenuli smo mi nekim stranputicama, neoznačenim i nepostojećim cestama, te tek blizu cilja smo izašli na cestu koja vodi u hotelsko naselje sa discom. Bojali smo se da nas stroga milicija gdje ne zaustavi, kazni i upropasti nam izlazak. I tako oko 500-ak metara prije cilja na jednom ne osvijetljenom raskrižju  sa desne strane sam zamijetio dvije djevojke od koji je jedna stala na cestu sa ispruženom desnom rukom i palce,a druga  je bila iza nje i  sjedila  je na velikom kamenu. Nagonski, refleksno sam stisnuo kočnice i stao oko 20-ak koraka od njih. Bore je prošao kraj mene bez zaustavljanja i nastavio voziti bez svjetla u mraku. Samo sam mu vidio zadnje pozicionirao svjetlo koje se sve više udaljavao od mene. Dalje sjedeći na mopedu sam viknu " Ajte dolazite ". Dodje djevojka do mene koja je stopirala. Onako u mraku vidio sam da ima savršeno tijelo preko kojeg se nalazila crni komplet, haljina. Bio je to komplet haljina koja je završavala naremenicama. Ta, crnokosa djevojka sa osmjehom na licu  dođe do mene i reče , na moje veliko iznenađenje :"Do you speak english?" Ajme meni jadan li sam, pomislih. U školi sam učio francuski jezik, a od engeskog jezika sam znao neke fraze koje sam čuo na filmovima ili pjesmama. Brzo sam se snašao i rekao na engleskom jezike"Yes.little". Dok je ta djevojka na savršenom engleskom jeziku nastavila nešto pričati , Bore se je vratio sa svojim Tomos, stao pored mene,a isto je došla i druga djevojka. Od svega što je govorila djevojka ja sam razumio ime hotela "Night" i da tamo spavaju.

APLHA I OMEGA

Ni slutiti nisam mogao da je to događaj koji je toliko značajan. Smatrao sam da su to neke bene i da će brzo otići doma, za koji dan će se sve brzo zaboraviti. Bio sam u krivu. Grdno sam se prevario. Nisam ni slutio da su to tek pijuni velike igre koja se igra iz drugih centara moći. Toga 17. kolovoza 1990 .godine u nečijim glavama su krenule fantazije o ugroženosti, bio je to početak- ALPHA-. Živjeli su u Hrvatskoj , a htjeli su da je to Srbija. Iako sada neki pričaju da su branili Jugoslaviju sa barikadama, istina je drugačija. Nisu tada imala slogan "Ovo je Jugoslavija" već su sa tri prsta uzvikivali "Ovo je Srbija". Tu svoju ludost platiti će visokom cijenom pet godina poslije,bio je to kraj - OMEGA-. Nakon nekoliko dan počeli su turisti da masovno bježe. No, najkraći put bio je blokiran. Nakon 20-ak dana tužno sam gledao kako to ljeto prolazi. Gledao sam i  po prvi put osjećao u sebi da se spremaju neki teški dani. Najviše sam se bojao poziva u rezervu JNA. Po pravilu nakon odsluženja redovnog roka za najviše godinu dana bi me morali pozvati u rezervni sastav. Bojao sam se da me dignu u rezervu i da budem u uniformi na pogrešnoj strani. Kako da se iz toga izvučem? Dva su mjeseca prošla od mog izlaska iz JNA,a već me čekaju teške i sudbonosne odluke. Sreća, što nisam sam u tomu razmišljanju.Imam najboljeg prijatelja Boru, koji je u istoj dilemi, samo što on iz JNA izlazi 15.09.1990. godine. 

Nakon nekoliko dana razgovora dogovor je pao.Kada Bore odsluži JNA prijaviti ćemo se za Hrvatske redarstvenike. Nevjerojatan obrat se dogodio u meni. Neki naši prijatelji su se prijavili u Prve Hrvatske redarstvenike i njihove priče su bile lijepe. Žive u velikom gradu Zagrebu, imaju odličnu plaću, djevojaka kao u priči. Pa, zašto i ja ne bih to pokušao ? Nemam što izgubiti. Usput ću biti na pravoj strani.

POSLJEDNO BEZBRIŽNO LJETO (II)

Završetkom odsluženja JNA mislio sam  da više nikada neću obući uniformu jer mi se nakon godinu dana u njoj zgadila   sivo-zelena maslinasta boja. Većina moje školske generacije je bila do rujna u vojsci tako da nisam baš imao puno društva za zabavu,ali  ipak je bilo ljeto pa je sve ljepše izgledalo. Gledao sam utakmice svjetskog nogometnog prvenstva u Italiji na staroj crno-bijeloj televiziji Ei Niš. Nije prošlo mnogo vremena i počeo sam raditi u Brodomerkuru. Plaća je bila odlična, a rad nije bio težak. Najtužniji događaj je bila pogibija rođaka Ante , bratovog najboljeg prijatelja, u prometnoj nesreći.                                                                                                                                                                     

                      Izlazili smo u kafiće, u diskoteke, šetali u noćnim izlascima. Uživali smo svi, ne sluteći da se bliži kraj našem bezbrižnom ljetu. Otac i ja sjeli smo u auto i krenuli na selo. Sjeo sam za upravljač, staroj bubi. Nije imala nešto snage, nije bila brza, ali je služila i bila pouzdana. Bila je pouzdani Njemački automobil. Volan je bio dosta veći, nalik volanu u FAP-a.  Tada sam je ugledao. Krajičkom oka sam je vidio kako pomaže ocu u pilanju drva kod kuće. Imala je prodorne plave oči. njezin pogled je trajao par sekundi. Naježio sam se od njenog pogleda. Taj pogled koji je trajao par sekundi, pratio me je kroz cijeli život.